Ermina, 17, Sarajevo <3.
"Oduvijek se u sarajevskim mahalama znalo ko je ko. Svaka mahala, sokak, ulica, imali tu granapće, znaš onaj mali koji je “velikoj” raji iš’o po cigare? E nema ga brate, ni njega, ni raje s čoška. Sječaš li se sarajevskih mangupa, koji su ulijevali strah u kosti samo onima koji dođoše sa strane, i koji nisu raja. Koji su čuvali i branili djecu svoje mahale, koji su pomagali starim ljudima, i nosili im teške cekere iz granapa kad su išli u nabavku kad stigne penzija…ni takvih više nema. Sve je odavno izgubilo smisao. Tek ponekad se osjeti taj mahalski šmek pred iftar, kad ljudi i djeca čekaju u redu za somune ispred Aišine pekare, kad očevi sa sinovima poslije Bajram namaza iz džamije idu u obilazak mezarja, kad ti najbolji prijatelj dođe na baklavu, kad istom odeš na Božić, ispred katedrale ga čekaš da završi ponoćka da zajedno uživate u tim praznicima, i obaveznim pričama gdje za novu…neke stvari se nikad promjeniti neće, ali ljudi da. Teško je brate na današnjem vremenu ostati čovjek. Teško je danas reći izvini, mnogo teže nego prije. Danas je sve izgubilo svoju vrijednost, drugačije se ljudi cijene, opala je cijena… Izbodoše momka u tramvaju, onako, u šali. Svi to gledaše, i okrenuše glavu. U mahalama je neki drugi zakon važio, danas ne. Nema više ni komšija koji sjede ispred granapa na gajbama, piju pivo, meze kuhana jaja što im je skuhala Nafa koja radi tu. Kad su me ko’ dječaka po po’ sata držali u krilu i pričali neke priče koje sam, iskreno, jedva čekao da završe, a kojih se danas vrlo rado sjećam, i na kraju kad bi krenuo kući kupe mi sladoled kao “nagradu” za pomno slušanje…nema više. Sad samo ponekad usput mahnem kad nekog slučajno sretnem, stanemo koji minut’, završimo formalni razgovor, i svojim putem…svak’ se brate o svom belaju zabavio. Nema više galame ni djece na ulicama, sokacima, čoškovima, uzele ih moderne tehnologije. Ne znaju oni šta znači igrati se žmire, ganje, pola-cijelo, aberečke-abertute, ne znaju kako to izgleda kad samo jedno dijete u mahali ima “Pony-a”, na kojem svi naučiše voziti biciklo. Bez pomočnih točkića! Ne znaju kako izgleda najest’ se prašine i kamenčića kad se “prospeš ko riža” po sokaku, doći kući krvavih, “poderanih” koljena, pa te mama još više istuće “šipkom” od jorgovana po goloj guzici, koju si morao sam ubrati, kao kazna što si pao. Na sankama i željeznim lotrama se spustiti sa Mahmutovca do Trga Austrije, pa se poslije penjati po 2 sata uz priču, smjeh i pjesmu, ne znaju šta znači kad mama kaže, dođi do akšama, pa je poslije moliš da ostaneš još po’ sata jer su sva djeca još uvijek vani. Ne znaju, jer nisu ni izašli, u kući su cijeli dan i cijelu noć, sjede ispred kompjutera, imaju 3000 virtuelnih prijatelja, a ne znaju ni 10 lično. Imao sam ja dvadesetak prijatelja, ali to su prijatelji koji su ulazili u moju kuću kao u svoju, budili pola mahale da me dozovu ispod prozora, da izađem vani, nisu me zvali na mobitel… nismo ih imali, ni mobitele, ni kompjutere, ali smo imali sve ostalo, imali smo nas. Ima nas još mahalo draga. Napravit ćemo ti mi još djece, tjerat ćemo ih da namjerno idu lomit ruke, noge, zube, deru koljena… Hoćemo."
Poslije jednog nešto oštrijeg faula nad LeBronom Jamesom u centru pažnje bio je Mirza Teletović. Ponajbolji košarkaš današnjice je izrevoltirano krenuo prema kapitenu naše reprezentacije. Međuti, Teletović je hladno i osmijehom iskulirao izrevoltiranog King Jamesa te mu je po završetku meča poručio: &#8221;Bio je to samo faul. Pokušao sam ga zaustaviti, a on je pao na parket. Mislim da nije trebao reagirati ovako, jer ipak je ovo samo košarka.&#8221;

Teletović &lt;3 
maaaaaaaj lav &lt;3 
assssss :o